Autori:
Hernando Carvalho Murcia, Abagó S.A.S., Kolumbija (HernandoCarvalho@Abago.co); Emina Ahmetović i mr. Maida Bešlagić, Udruženje za razvoj, unapredjenje i promociju eko-poljoprivrede, turizma i zaštitu okoliša (Ekopot), BiH (ekopot.tuzla@bih.net.ba)

Uvod

Bioenergija ili energija biomase je vid obnovljive energije dobiven iz bioloških izvora tj. organskih supstanci. Dijelimo je u nekoliko specifičnih grupa ili kategorija, zavisno od vrste konačne primjene: za proizvodnju toplinske ili električne energije (bioenergije), ili za proizvodnju goriva za vozila (biogoriva tj. tekuća goriva koja se dobijaju iz biomase). Proizvodnju biogoriva izvedenih iz različitih biljnih materijala ubrajamo među najbrže rastuće tehnologije obnovljivih izvora energije. Tržišta bioenergije se izuzetno dinamično razvijaju što zahtijeva stalno praćenje novih trendova i proizvodnih tokova.

Svjetski trendovi ulaganja u industriju biogoriva

Koliko je ovo tržište u ekspanziji dokazuju dinamični trendovi zabilježeni u industriji biogoriva posljednih mjeseci u Aziji, na Bliskom Istoku, Evropi i Americi. Garuda Indonezija, avionska kompanija iz jugoistočne Azije, planira staviti u upotrebu biogoriva u svim avionima do 2015. godine. Garuda planira proširiti flotu za 48 aviona, što znači da će projekat ovisiti o logističkim aspektima. Procijenjena je potrebna potrošnja od 10 miliona litara biogoriva za svaki od 96 aviona. Ministarstvo transporta Indonezije najavilo je upotrebu biogoriva u avioprevozu „u nekom obliku“ do 2016. godine.

Proizvodjač i marketar hrane Del Monte, pridružio se projektu biodizela sa klijentom McDonalds u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE). Dvadeset vozila Del Montea voze na biodizel koji je dobiven iz korištenog biljnog ulja. Cilj im je da prije 2014. godine čitav vozni park u upotrebi ima obnovljiva goriva. Već dvije godine, u partnerstvu sa Neutral Fuels, McDonalds UAE napaja svoja vozila sa 100% obnovljivim gorivima. Najveći evropski dobavljač tečnog biometana (LBM) i bio-ukapljenog plina (bio-LNG), Gasrec, najavio je izgradnju stanice za punjenje goriva, u blizini mjesta Avonmouth, kod grada Bristol. Stanica će biti izgrađena uz tri autoceste i napajaće do 700 vozila dnevno. Nedavno je američka Agencija za zaštitu okoliša (EPA) donijela odluku da gigantska sorta trske, s visokim potencijalom etanola, kvalificira kao celulozno obnovljivo gorivo. Biotehnološka industrijska organizacija (BIO) pozvala je američku Agenciju za zaštitu okoliša (EPA) da donese konačna pravila o Tier 3 standardima za emisije motornih vozila i goriva koja će maksimizirati ulaganja i usvajanje naprednih biogoriva. Kompanija Pleasant Valley Biofuels (PVB) počela je proizvodnju biogoriva u državi Utah u SAD. Postrojenje ima kapacitet 1,5 mil. galona/godišnje, a proizvodit će biodizel od organskih ulja, prvenstveno od povrtnog otpada i loja. Pretpostavlja se da brazilska inžinjering kompanija Montagens and Projetos Especialis (MPE) ulaže oko $31.2 miliona (cca €24 miliona) za modernizaciju Usina Sapucaia mlina za šećernu trsku, kao i za sadnju usjeva. U luku Roterdam je transportovan prvi tovar biodizela iz Brazila u komercijalne svrhe. Brazilski proizvodjač biogoriva BSBios dopremio je 22 tone biodizela u luku nakon odobrenja od strane Nacionalne agencije za naftu, plin i biogoriva. ((Biofuels International magazine. http://www.biofuels-news.com/index.php. 05.06.2013))

Industrija biogoriva u Kolumbiji

Rasprava o biogorivima je rasprava o efektima proizvodnje biogoriva na ekonomiju, društvo i okoliš. Industrija u Kolumbiji se počela razvijati tokom 21. stoljeća, nakon opadanja stope nasilja u ruralnim regijama. U smislu trgovine i tehnološkog kapitala može se reći da je Kolumbija visoko ovisna država. Stope njenog investiranja doprinose poljoprivrednom bruto domaćem proizvodu (BDP). S druge strane, nedovoljan je stepen tehnoloških inovacija. No uprkos tome, Kolumbija je uspjela obezbijediti energetsku nezavisnost. Na lokalnom nivou, industrija je doprinijela slobodi stanovništva u skladu sa njihovim vlastitim kriterijima. Mada je pristup lokalnog stanovništva zemljištu i poslovnom vlasništvu ograničen zbog porasta cijena, ova industrijska grana nije doprinijela povećanju cijena hrane. S ekološkog aspekta posmatrano, krčenje šuma, negativne energetske bilance i dug CO2 ne postoje, ali su slatkovodni resursi ugroženi.

Vlada Kolumbije odobrila je zakon čiji je cilj upotreba mješavine biodizela B10 i kombinacija E10 za etanol. Navedena je i mogućnost da se poveća na E20 tj. na mješavinu sa 20% bioetanola i 80% benzina. To bi značilo da sav benzin i dizel koji se troši u zemlji treba da sadrži navedeni procenat biogoriva, što povećava stopu potražnje za ovim proizvodima u budućnosti. ((Inter-American Development Bank – Colombian Ministry of Mines and Energy, 2012. Strategies for Sustainable Energy and Biofuels for Colombia – Assessment of the Production-Chain’s Life-Cycle of Biofuels in Colombia. Medellín: Inter-American Development Bank http://www.fedebiocombustibles.com/files/Capitulo_0_Resumen_ejecutivo_final.pdf 27.07.2012)) Najnoviji službeni izvještaji navode da je “Kolumbija, nakon Brazila, drugi najveći proizvođač biogoriva u Latinskoj Americi”. Vlada planira proširenje zemljišta raspoloživog za energetsku poljoprivredu na dodatnih pet miliona hektara. ((Inter-American Development Bank – Colombian Ministry of Mines and Energy, 2012. Strategies for Sustainable Energy and Biofuels for Colombia – Assessment of the Production-Chain’s Life-Cycle of Biofuels in Colombia. Medellín: Inter-American Development Bank http://www.fedebiocombustibles.com/files/Capitulo_0_Resumen_ejecutivo_final.pdf)) U dokumentu se također navodi da je najznačajniji razvoj biogoriva od palminog ulja za proizvodnju biodizela i šećerne trske za proizvodnju etanola. Prema tome, mi ćemo se u radu osvrnuti na ove dvije glavne industrije i njihov uticaj.

Najveća kompanija za proizvodnju biogoriva u zemlji je kolumbijska Grupo Manuelita. Ona procjenjuje da Kolumbija proizvodi 678 miliona litara biogoriva godišnje i da će proširiti svoju proizvodnju na oko 5,000 miliona litara. Svjetska potražnja za biogorivima do 2015. godine je procjenjena na 153,000 miliona litara. ((Grupo Manuelita, 2012. Energía Renovable. http://www.manuelita.com/index.php?p=productos/energiarenovable& 17.08.2012))

Debata o biogorivima – ekonomski razvoj

Panorama ruralne Kolumbije se značajno promijenila sa osvitom novog stoljeća. Ekonomija Kolumbije je istorijski bazirana na energiji, rudarstvu i poljoprivredi, uz povoljne klimatske uslove (tropska plodnost i topografija Anda). Razvoj lokalne ekonomije fokusirao se na međunarodnu trgovinu kafom, cvijećem, smaragdima, ugljem, naftom i ostalim robama. S druge strane, slabo upravljanje i nedostatak odgovarajuće infrastrukture koja bi povezala složenu geografiju u zemlji, stvorila je povoljne uslove za nezakonite poslovne prakse od strane multinacionalnih kompanija. Stvoreni su i uslovi za ilegalan uzgoj kokaina i opijuma. Na ovaj način blokirana su određena područja i onemogućena im je povezanost privatnog i javnog kapitala.

Rezultat su stotine hiljada hektara zemljišta zanemarena do oskudice i stagnacije, kao i stotine gradova i sela izoliranih od ostalih regija i centralne vlasti. ((Rodríguez, Clemencia, 2011. Citizens’ Media Against Armed Conflict: Disrupting Violence in Colombia. Minneapolis: University)) Od 2002. godine, vlada Kolumbije intenzivira nastojanja da pobjedi lijevo i desno krilo gerile, prekine lanac distribucije drogom i povrati kontrolu nad udaljenim područjima koja su pogodna za očuvanje prirodne raznolikosti i poljoprivrede. Politički pregovori s gerilcima imali su mješovite rezultate. Poboljšana je sigurnost koja je omogućila vlastima i privatnoj ekonomiji da dopre do udaljenih područja zemlje, čime se stvara osnova za ekonomski rast i ljudski kapital. Mnoga područja su doživjela bum u cijeni zemljišta, kao i širenje usjeva za kafu, biljaka za dobijanje biljnih ulja, egzotičnog voća, gume, šećerne trske i stoke. ((Ministerio de Agricultura, 2012. Perspectivas Agropecuarias Segundo Semestre de 2011. http://www.minagricultura.gov.co/archivos/perspectivas_2_2011_verde.pdf 01.09.2012))

Ostali faktori, poput međunarodnih trgovinskih sporazuma sa svjetskim silama, i poboljšanja u infrastrukturi (uglavnom puteva) omogućili su dostupnost stranom i domaćem kapitalu u novim regijama. Kapital je doprinio razvoju – jer bez obzira kako definišemo razvoj, on mora uključivati ​​akumulaciju kapitala.

Prema podacima Nacionalne Federacije uzgajivača palminog ulja (National Federation of Oil Palm Farmers), 661,618 tona sirovog palminog ulja je proizvedeno u Kolumbiji 2011.godine. Ovo je rast od 16% u odnosu na 2010. godinu. Od tog iznosa, 298,221 tona ili 41% su pretvorene u biogorivo, a ostatak je korišten kao roba. Ova proizvodnja biogoriva bila je znatno veća u odnosu na prethodnu godinu koja je bilježila rast od 95.5%. To predstavlja dodatnu vrijednost i mogućnosti akumulacije kapitala, ako je cijena biodizela znatno veća od cijene sirove nafte.

Ovaj spektakularan rast uslijedio je nakon otvorenja velike fabrike za preradu biodizela, kao i pet postojećih. Nakon toga, 2011. godine, započela je puna proizvodnja. ((Fedepalma, 2011. Statistical Yearbook 2011: The Oil Palm Agroindustry in Colombia and the World. Bogotá: Fedepalma))

Iako se radi o novoj grani industrije, proizvodnja iz uljane palme činila je 19% ukupnog poljoprivrednog BDP-a u Kolumbiji u 2011. godini (čime predstavlja treću po doprinosu rasta). Jedine dvije industrije sa boljim performansama bile su industrija kafe (43.9%) i riže (35.2%), dok industrija šećerne trske nije pokazala značajan rast. ((Ministerio de Agricultura, 2012. Perspectivas Agropecuarias Segundo Semestre de 2011. http://www.minagricultura.gov.co/archivos/perspectivas_2_2011_verde.pdf)) Mlinovi za šećernu trsku dali su doprinos ukupnom BDP-u zemlje za oko 0.54% ili $ 1,117 milijuna u 2011.godini, a agregatni doprinos državnim porezima iznosio je oko $77 milijuna. ((Fedesarrollo, 2009. Socio-economic Impact of the Sugar Sector in the Colombian Economy. Bogotá: Fedesarrollo)) Prema nekim autorima, u procesu ekonomskog rasta, neophodan je razvoj kapitalističke grupe ljudi ili klase, iz razloga što oni prisvajaju višak vrijednosti i investiraju u produktivniju proizvodnju. Odatle se generiše dodatni višak vrijednosti. Neki od najvećih industrijalaca i milijardera, (Alejandro Santo Domingo, Luis Carlos Sarmiento, Germán Efromovich i Harold Eder), uložili su stotine miliona dolara kroz različite ekonomske grupe i kupili masivne parcele zemlje, te stvorili plantaže palminog ulja, šećerne trske, soje i kukuruza. Ove inicijative uglavnom se odvijaju u Orinoko regiji, u blizini Venecuele, najbrže rastuće regije za eksploataciju sirove nafte i palminog ulja, ali i na obali Kariba, Pacifika i ravnicama u središtu zemlje. ((Revista Dinero, 2007. Fiebre de Tierra. http://www.dinero.com/edicion-impresa/negocios/articulo/fiebre-tierra/55351 20.08.2012)) Stopa reinvestiranja prihoda je značajna ako se uzme u obzir da je povijesno gledajući bruto domaća stopa štednje za Kolumbiju mala u odnosu na globalni nivo od samo 21%. Investicije se finansiraju od prihoda koji se uglavnom generišu iz procesa rezanja, vađenja i rafinisanja. (Tabela 1.)

Tabela 1. Pregled investicija i povrata investicije u postrojenja biogoriva u Kolumbiji

Ulaganja poduzetnika i drugih manjih investitora	Fabrike za proizvodnju etanola	Postrojenja za proizvodnju biodizela
Broj fabrika	6	6
Pojedinačna vrijednost u američkim dolarima	cca 50 miliona	cca 50 miliona
Ukupna vrijednost u američkim dolarima	Cca 1,5 milijardi
Aprecijacija vrijednosti investicije	3 – 6 puta (ili oko $9 milijardi za manje od 10 godina)

Uprkos reinvestiranju i značajnim prihodima, industrija će se nastaviti suočavati sa različitim izazovima, dok vlada ne čini ništa u tom pravcu: ((GEVO, 2011. Gateway to Renewable Chemicals and Hydrocarbon Fuels. http://google.brand.edgar-online.com/EFX_dll/EDGARpro.dll?FetchFilingHtmlSection1?SectionID=8015829-5881-32861&SessionID=v34QFHC7QJGNJd7 04.08.2012))

Debata o biogorivima – teorija ovisnosti

Teorija ovisnosti (strukturalistička teorija) tvrdi da sam ekonomski rast nije garancija za ostvarivanje razvoja, i da treba spriječiti njegovu zloupotrebu od strane vlada i privatnog sektora. Moguća je situacija gdje višak u siromašnim zemljama podstiče razvoj u već industrijaliziranim zemljama. Teorija identifikuje proces podređenog razvoja. Neravnoteža akumulacije kapitala dozvoljava kapitalistima prenos viškova iz ekonomije sa jeftinijim troškovima i veći povrat na investicije, u vlastitim ekonomijama. Budući da su biodizel i etanol direktna zamjena za naftu, moguće je vidjeti na koji način proizvodnja biogoriva ima istu dinamiku ovisnosti kao sirova nafta i na koji način se razlikuje od nje. Wolfgang Sachs navodi da je jedan od glavnih problema koji se mora riješiti u industriji fosilnih goriva činjenica da su vađenje, proizvodnja i potrošnja locirani u različitim dijelovima svijeta. Ovo je izazvalo formiranje centraliziranih, visoko kapitalno – intenzivnih i međunarodnih ekonomskih struktura, ((WorldPoliticalForum, 2010. Energy for a Sustainable Future – Wolfgang Sachs. Wuppertal Institute for Climate, Environment and Energy. Video available at: http://www.youtube.com/watch?v=_5OUqZcWNNM&feature=relmfu)) da ne spominjemo međunarodne sigurnosne probleme.

Stvoren je ogroman politički, ekonomski i ekološki disbalans. Novi sistem proizvodnje obnovljive energije treba biti široko rasprostranjen, sačinjen od relativno malih proizvođača povezanih u zadruge. U tom smislu, industrija biogoriva razvija se pravilno, jer fabrike biodizela i etanola djeluju kao lokalne rafinerije koje proizvode za regionalno tržište. Stvaraju bolji balans cijena i podstiču ponudu i potražnju za gorivom na istom području. U kolumbijskoj industriji biogoriva, trenutna dinamika između nacionalnih i multinacionalnih stranih kompanija je i dalje nejednaka, čak i prilikom generisanja većih prihoda i dobiti. Lokalne elite su počele da se oslanjaju na lokalne tehnologije u osnovnim procesima. Kapitalna dobra, hemijske inovacije i razvoj proizvoda se još uvijek uglavnom kopiraju ili kupuju iz razvijenih zemalja. I na kraju, postoje mnogi diplomatski izazovi za rješavanje trgovinskih pregovora.

Biogoriva, baš kao i nafta, imaju i druge industrijske podproizvode, poput plastike i gume. Oni se dobivaju hemijskim procesom koji nazivamo petrohemija i široko su rasprostranjeni u zemljama koje prerađuju naftu. U Kolumbiji je vrlo malo razvijena proizvodnja naftnih podproizvoda. U industriji biogoriva petrohemiju nazivamo oleohemijom. Olehemija (oleochemistry) se bavi fizičko – hemijskim transformacijama masti i ulja od životinja ili povrća. Trenutno, 8% nafte u Kolumbiji podvragava se petrohemijskim procesima, a u narednih nekoliko godina ova cifra će porasti na 11%. Oleohemija iz etanola i biodizela je u fazi prerade sirovina, i uz vrlo malo izuzetaka, nema razvijenog tehničkog procesa. ((Delgado Ortiz, Jacob. 2003. Potencial de la OleoquImica en Colombia. III Congreso de la Prospectiva Petrolera en Colombia. BogotA: AsociaciOn Colombiana de IngenierIa QuImica. http://www.ccbarranca.org.co/contenido/index.php?option=com_content&task=view&id=69 25.07.2012.)) Osvrnimo se još na teoriju ovisnosti analizirajući automobilsku industriju, kao i evropske kampanje kada je u pitanju politika biogoriva.

Procjena je da u svijetu ima oko 800 miliona vozila koja sagorijevaju oko 1 milijardu m3 goriva svake godine, a automobilska industrija je jedna od najvećih u svijetu po prihodima (Dale Hyde, 2010.). Te tehnologije utiču na proizvođače automobila u Japanu, Koreji, Evropi, SAD, Kini, Indiji, čak i Brazilu, ali ne u Kolumbiji. Nove tehnologije, kao što su automobili na elektriku, komprimirani zrak ili nove alternativne izvore, idu putem revolucionarnih promjena u dinamici goriva. Jedini primjer tehničkog napretka ove vrste u Kolumbiji je novi Centar za tehnološki razvoj automobilske industrije (CDTIA) osnovan na Tehničkom Univerzitetu Pereira (Technical University of Pereira), uz učešće Nacionalne federacije za biogoriva. Radi se o ulaganju u tehnički laboratorij vrijednosti 70 milijuna američkih dolara i jedina je investicija ove vrste u andskim zemljama. ((Federación Nacional de Biocombustibles de Colombia, 2012A. UTP le Apuesta a la Industria Automotriz. (20.08.2012.) http://www.fedebiocombustibles.com/v2/nota-web-id-1210.htm)) Centar je usmjeren je na poboljšanje efikasnosti različitih vrsta goriva u vozilima kako bi bili manje štetni za okolinu, više ekološki, kao i na stvaranje alternativnih izvora energije. Medjutim, to nije dovoljno.

U Evropi postoji kampanja protiv proizvodnje biogoriva (iz palminog ulja i šećerne trske) iz tropskih zemalja, štaviše, i protiv etanola koji se dobija iz američkog kukuruza. ((APPA, 2009. La Mitad de las Treinta y Seis Plantas de Biodiesel en EspaNa se encuentran actualmente paradas. (29.08.2012.) www.acbiodiesel.net/docs/news/appaAbr09.pdf)) S druge strane, ne postoje ograničenja ka zaustavljanju britanskih, švedskih, belgijskih i austrijskih kompanija od prodaje rafinerija i opreme u svrhe prerade nafte. Španija, Francuska, Italija i Portugal su 2009. godine, usvojili protekcionističke mjere sa ciljem sprečavanja uvoza jeftinijeg biodizela i etanola iz SAD-a, Argentine, Malezije i drugih zemalja izvoznica. Tvrdili su da ove zemlje implementiranjem strategija lobiranja sprovode ‘agresivne i nepravedne trgovinske prakse’. Sve ovo događalo se u vrijeme kada je Evropska unija potpisala Sporazum o slobodnoj trgovini (FTA) sa Kolumbijom, 2012. godine, što ukazuje na nepravedne trgovinske veze od kojih zemlja neće imati koristi u budućnosti.

Postoji tvrdnja da su ulje, šećer i biogoriva sa kolumbijskog tržišta uspješno zamijenili uvoz, čime su smanjeni troškovi transakcija i unaprijeđena nacionalna industrija. Zabilježen je spektakularan rast proizvodnje biodizela i etanola svake godine. Kolumbija je morala uvoziti manje etanola, te je i manje ovisila o promjenama stranih cijena. Ista situacija je sa biodizelom (Tabela 2.). Industrija ima za cilj potpuno ispunjavanje nacionalne potražnje, kao i proizvodnju orijentisanu ka izvozu viška, ali postoje međunarodne barijere s kojima će se tek suočiti. Vlade Evropske unije, i Komonvelta složili su se oko smanjenja poticaja na biogoriva, nakon pritisaka koji su uslijedili iz moćne ekonomske evropske grupe Unilever-a. ((Tim Web, 2008. Unilever comes out against worldwide rush to biofuels. The Guardian, Monday 6 October 2008. (29.07.2012.) http://www.guardian.co.uk/business/2008/oct/06/unilever.biofuels)) Naime, njihove tvrdnje su da se na plantažama palminog ulja u tropskim zemljama, ne ispunjavaju okolišni i socijalni standardi. Ipak, kompanija Unilever “kupuje oko 1.3 miliona tona palminog ulja godišnje, što je oko 3% ukupne svjetske proizvodnje“. ((Unilever, 2012. Biofuels: Our Targets. http://www.unilever.com/sustainable-living/sustainablesourcing/palmoil/ourtargets/ 19.08.2012.))

Tabela 2. Poredjenje proizvodnje i potražnje za etanolom i biodizelom (bazna godina 2011.)

	Nacionalna proizvodnja etanola	Nacionalna proizvodnja biodizela
2011.god.	337 mio.l	882,000 l
Nacionalna potražnja	351 mio.l	937,000 l

*Izvor: Ministarstvo poljoprivrede Kolumbije, 2012.

Debata o biogorivima – lokalno blagostanje

Glavni argumenti vezani za debatu o biogorivima sa aspekta lokalnog blagostanja, uključuju restrikcije na pristup zemljištu za lokalne zajednice, pritisak na cijene hrane, i ograničenje lokalnih sloboda od strane multinacionalnih kompanija. Po nekim autorima (npr. Vandana Shiva), proizvodnja biogoriva pogoršava krizu hrane uzimanjem zemljišta i hrane od stanovništva. Stoga i postrazvojna teorija odbacuje proizvodnju biogoriva. Postoji jedna specifična pojava u vezi raspodjele zemljišta koja se pojavila u Kolumbiji nakon 60 godina sukoba. Glavni izazov u postkonfliktnom periodu je restitucija zemljišta. Vlada je donijela presudu koja se odnosi na milion hektara zemlje, i trenutno razmatra 20,000 zahtjeva za povrat preko milion hektara raseljenim licima. Ova zemlja dijelom je pripadala zatvorenim lordovima droge od kojih je oduzeta, a ima i zemlje koje pripada državi. Pristup zemljištu je ograničen lokalnom stanovništvu zbog ponovnog pokretanja pokrajinske ekonomije i rasta cijena. ((RCN, 2012. MinAgricultura Desmiente Supuestas Alteraciones en Cifras de Restitución de Rodríguez, Clemencia, 2011. Citizens’ Media Against Armed Conflict: Disrupting Violence in Colombia. Minneapolis: University of Minnesota Press))

Tako npr. na istoku Kolumbije, u Meta administrativnom području, cijene su porasle oko 40 do 60% u posljednjih deset godina, čime rizikuju da postanu ekonomski neodržive za poljoprivredu, a pogodnije za gradske i turističke svrhe. Jedan hektar zemljišta za uzgoj riže ili gume može biti profitabilan ako košta manje od $2700, a cijena zemljišta je već tolika na ovom području, tako da ugrožava lokalnu poljoprivrednu ekonomiju. Glavni problem je što je zemljište manje pristupačno za ljude bez dovoljno kapitala za ulaganje, ali ne ulaganje samo u zemljište, već i u velike poljoprivredne projekte gdje bi ostvarili prihode na tako skupom zemljištu. Ovaj fenomen rezultat je ekonomske dinamike regije i intenziviranja poslovanja velikih naftnih kompanija u tom području. Uzrokovan je uglavnom žurbom za sadnjom palminog ulja za biogoriva i drugim oblicima intenzivne poljoprivrede, ali i poboljšanjem u putnoj infrastrukturi, koja je ranije bila gotovo pa nepostojeća.

S druge strane, argument za ovu debatu, a koji se tiče povećanja cijena hrane usljed proizvodnje biogoriva, dolazi još iz vremena krize 2007 – 2008. godine. Drugi razlog je rastuća potražnja iz Indije i Kine za radno intenzivnijom hranom, većim cijenama nafte, finansijskim špekulacijama i subvencijama. Međutim, 2010.godine, poslije izvjesnog vremena, Svjetska banka delegitimizirala je ove argumente nakon što je izvršila objektivnije analiziranje. Istraživanje je pokazalo da prava potražnja za hranom nije porasla usprkos većim prihodima u Indiji i Kini u odnosu na 4 različita vremenska perioda od 1960. godine. Potražnja za hranom je stabilna već pet decenija, a tržište se efikasno prilagodilo naglim promjenama. Međutim, cijene nafte su imale vrlo važan doprinos u krizi, zbog rasta u transportu i troškovima proizvodnje. Njihov je zaključak bio da su, kukuruz (na bazi etanola) proizveden u SAD, te u manjoj mjeri biodizel iz EU uticali na tržišnu ravnotežu i korištenje zemljišta u oba slučaja (uljarice u SAD i Evropi).

Ipak, računa se da u svijetu, na biogoriva otpada svega 1.5 % površine pod žitaricama i uljaricama, što izaziva ozbiljne sumnje u vezi tvrdnji da su biogoriva uticala na pomake u globalnoj potražnji. Iako je raširena percepcija da su ti pomaci odigrali veliku ulogu tokom nedavnog buma u cijenama roba, upečatljivo je da se cijene kukuruza skoro pa i nisu promijenile u vrijeme prvog perioda rasta proizvodnje etanola u SAD, a cijene uljarica su opale kada je EU povećala upotrebu biodizela. S druge strane, cijene su opale u vrijeme kada je smanjena upotreba etanola u SAD a stabilizirano korištenje biodizela iz EU. ((Baffes, John and Haniotis Tassos, 2010. Placing the 2006/08 Commodity Price Boom into Perspective. World Bank Policy Research Working Paper 5371 (31.08.2012.) http://www-wds.worldbank.org/external/default/WDSContentServer/IW3P/IB/2010/07/21/000158349_20100721110120/Rendered/PDF/WPS5371.pdf)) Istovremeno, izgledi su da lokalno stanovništvo nema informacije o tome kako uticati na visoke cijene zemljišta i dinamiku ulaganja, te se mogu samo nadati zapošljavanju i urbanom životu.

Debata o biogorivima – okoliš i održivost

U ovom dijelu, razmotrit ćemo faktore koji se odnose na debatu o biogorivima sa aspekta okolišne održivosti. Prije svega, tu je pitanje krčenja šuma. Tim Webb tvrdi da ‘biogoriva ubrzavaju uništavanje prašuma, čiste dodatno obradivo zemljište, a ekolozi procjenjuju da je krčenje šuma odgovorno za jednu četvrtinu svjetskih emisija’. Indijska akademičarka Vandana Shiva mišljenja je da su biogoriva lažno rješenje za klimatske promjene i prijetnja sigurnosti hrane. Umjesto industrijskih, ona poziva na upotrebu ‘ekoloških, raznovrsnijih, decentraliziranih biogoriva’. Akademičarka Shiva navodi slijedeće opasnosti po okoliš (emisije CO2) kao posljedicu upotrebe biogoriva, koje ćemo dalje elaborirati u tekstu:

1. Krčenje šuma, koje je u jugoistočnoj Aziji ostavilo veliki utjecaj i doprinijelo sa oko 8% globalnim emisijama CO2;
2. Svaka tona palminog ulja (korištena kao biogorivo) je 10 puta više zagađujuća od nafte, i oslobađa 30 tona CO2;
3. Rezanje ispušta CO2;
4. Svi usjevi imaju negativan energetski balans kada se pretvaraju u biogoriva;
5. Potrošnja vode: potrebno je oko 1700 litara vode po galonu etanola;
6. Programska šema neće moći zamijeniti fosilna goriva.

Krčenje šuma doprinosi globalnim emisijama CO2

U kontekstu zemalja Latinske Amerike koje su poznate uglavnom po velikim, često neproduktivnim pašnjacima, plantaže palminog ulja mogu imati minimalan uticaj na šumski pokrivač. U slučaju susjednog Brazila i amazonskih šuma, koje dijele još Kolumbija i Peru, dostupno je 850,000 km2 pašnjaka za usjeve palminog ulja. Ovi pašnjaci bi bili korišteni za stočarske potrebe, dakle ekološki štetnije aktivnosti. Ovo je drugačija vizija od one koju ima profesorica Shiva, koja tvrdi da je krčenje šume neophodan segment u proizvodnji palminog ulja. Ona ne obraća pažnju na činjenicu da je krčenje posljedica korumpirane poljoprivredne prakse i obično karakteristična za zemlje jugoistočne Azije. Zapravo, istraživanje brazilskog amazonskog istraživačkog Instituta za okoliš pokazalo je da su usjevi palminog ulja sposobni za ublažavanje klimatskih promjena procesom evapotranspiracije, činjenicom da su stabla pravilno prilagođena tropskim uslovima. Krčenja šuma u Kolumbiji vezana su za ilegalne plantaže, a ne intenzivnu poljoprivredu. Usjevi palminog ulja i šećerne trske razvijeni su od strane pravnih firmi, prema dobroj praksi i pravu, u skladu sa politikom Inter-American Development Bank i Ministarstva rudarstva i energetike.

Negativan utjecaj na vodne resurse

Još jedna ekološka opasnost koju stvaraju monokulture je ugrožavanje izvora slatke vode. Većina studija ide u prilog činjenici da je industrijska poljoprivreda u bilo koju svrhu prijetnja vodama. I usjevi za biogoriva nisu izuzetak. Oko 70% potrošnje vode u svijetu koristi se za poljoprivredu. Iako je uljna palma prilagođena preživljavanju ljetnih tropskih temperatura, ona još uvijek treba vještačko navodnjavanje u sušnim sezonama. Šećerna trska takodjer treba dosta navodnjavanja.

Biogoriva i negativni energetski racio

Što se tiče argumenta o negativnom omjeru energije, to znači da se više energije upotrijebi za njihovu proizvodnju nego što sama biogoriva proizvedu. Rasprava po ovom pitanju je vrlo intenzivna. Prema istraživanju sa UC Berkeley-a, gdje je uporedjeno šest najrelevantnijih izvještaja za energetski omjer etanola u SAD, i njihove metodologije, sve studije osim jedne otkrile su pozitivan balans energije. To znači da etanol sadrži više energije nego što je upotrijebljeno za njegovo dobijanje. Studije sa UC Berkeley i Vermont Law School pokazuju da čak i kada je energetski bilans pozitivan za etanol, neki izvori su znatno efikasniji: najgori je etanol iz kukuruza, pa etanol iz šećerne trske.

Najefikasniji je etanol druge generacije proizveden od drveta i trave pod nazivom switchgrass. Rasprava o energetskim odnosima etanola je, međutim, u velikoj mjeri akademska rasprava „izvadjena iz konteksta“, daleko od stvarnog značaja. Važno je imati na umu da se energija ne gubi i ne stvara, već pretvara u oblike u kojima može biti više ili manje korisna. U tom kontekstu, npr. benzin ima negativan odnos energije. Potrebno je više energije iz fosilnih goriva za proizvodnju 1 galona benzina od energije koju taj isti galon prinese. Dakle, rasprave oko omjera energije etanola treba posmatrati iz perspektive poboljšanja u odnosu na naftu. ((Institute for Energy and the Environment at Vermont Law School, 2011. The Rush to Ethanol: Not all Biofuels are Created Equal. (05.07.2012.) www.newenergychoices.org/uploads/RushToEthanol-rep.pdf)) Dokazano je također, da biodizel ima bolji ekološki učinak od etanola. Energetski prinosi etanola su 25% od energije korištene za proizvodnju. Biodizel daje 93%, a proizvodi svega 10% efekta stakleničkih plinova u odnosu na etanol tokom proizvodnje, i 41% manje u odnosu na fosilna goriva pri sagorijevanju (ovaj procenat je 21% kod etanola). Kod biogoriva proizvedenih od biljaka dugog života (trajnice) koje je moguće redovno brati, skoro sva energija je obnovljiva energija. Biogoriva iz višegodišnjih biljaka, kao što je uljna palma gotovo da ne stvaraju efekat staklenika.

Ove biljke, mogu čak, na kraju životnog ciklusa, biti i karbon negativne. Manji je i izlaz CO2 u zraku nego što je bio prije sadjenja plantaža. Smanjivanjem potrošnje fosilnih goriva na uštrb povećanja potrošnje biogoriva, biogoriva bi trebala smanjiti emisije stakleničkih plinova. Istina, mnoge vrste su toliko neefikasne da rezultiraju i većim emisijama. Na primjer, biogoriva od šećerne trske u Brazilu imaju 10% karbonskog otiska tradicionalnih goriva, a biogoriva iz kukuruza u SAD-u najmanje 80%-90%. Multinacionalna kolumbijska Grupo Manuelita službeno procjenjuje da će Kolumbija srednjoročno i na godišnjem nivou dostići smanjenje od 14 mil. tona stakleničkih plinova, proizvodnjom oko 5,500 mil. litara biogoriva od palminog ulja i šećerne trske (godišnje).

Iz ovih argumenata možemo zapaziti da su istiniti, ali da se odnose na vrlo ograničene situacije. Krčenje šuma povezano sa proizvodnjom biogoriva iz srodnih kultura je bio problem u Indoneziji i Maleziji, ali ne u Kolumbiji. Negativan saldo energije zajednički je većini fosilnih goriva i intenzivnim kulturama koje se moraju neprestano obnavljati. Najgori slučaj je kukuruz, a najbolji slučaj je drveće, uključujući i brzorastuća drveća i palme. Šećerna trska je između po saldu energije. U konačnici, emisije CO2 se pogoršavaju kada plantaže zamijene džungle ili autohtone domorodačke šume, ali ne i pašnjake koji su na raspolaganju za intenzivnu poljoprivredu. Glavni izazov u ovom slučaju je, dakle, zaštita slatkovodnih izvora, koji mogu biti ugroženi intenzivnom poljoprivredom.

Državna politika ulaganja u Kolumbiji

Razvoj industrije biogoriva državna je politika ove zemlje, temeljena na fizičkim, tehnološkim, pravnim, društvenim i geografskim karakteristikama. Zbog toga je Kolumbija mjesto svjetskog glasa investiranja u bioenergiju, i jedno od najatraktivnijih tržišta u svijetu za investitore zainteresovane za biogoriva. Neke od karakteristika koje čine Kolumbiju atraktivnim tržištem za investicije u biogoriva data su u slijedećem grafičkom prikazu: ((Proexport Colombia. Invest in Colombia (15.07.2013.) http://www.investincolombia.com.co/))

Postoje i porezni poticaji. Projekti biogoriva mogu se pokrenuti u okviru posebnog trgovinskog režima (Single Enterprise Free Trade Zone regime) koji nudi stopu poreza na dohodak od 15% (u odnosu na stopu poreza na dobit od 33%), izuzeće carina na uvezena kapitalna dobra, kao i mogućnost izvoza koristeći Kolumbiju kao zemlju porijekla.

Zaključak

Ovaj rad bavi se mješovitim zaključcima kroz analizu industrije biogoriva u Kolumbiji. Argumente i rasprave o biogorivima ne možemo generalizovati u svim regionima ili primjeniti na sve vrste biogoriva. Ekonomski, društveni i ekološki aspekti biogoriva zavise od specifičnih faktora u svakom pojedinom slučaju. Također, možemo zaključiti da su argumenti za i protiv biogoriva često korišteni kako bi iznijeli određene interese moćnih aktera, poput multinacionalnih kompanija i trgovinskih blokova.

Na kraju, pitamo se da li naša Bosna i Hercegovina ima institucije koje se bave istraživanjem i razvojem novih tehnologija. Da li imamo dovoljno „pameti“, pa da hiljade hektara neobrađenih površina, na koje u Republici Srpskoj još plaćamo i poreze zbog njihovog nekorištenja, pretvorimo u novac, ili ćemo pak kao što to radimo već cijelih 20 godina, biti svjedoci promjena koje nam nameće Evropa i EU, te kao pravi mučenici, sačekati da naše komšije razviju tehnologije za preradu biogoriva i proizvodnju biomase, te nam gotove proizvode po skupe novce prodaju. EU je već odavno najavila da 20% fosilnih goriva trebamo zamijeniti biogorivima do 2020 godine. Bosna i Hercegovina je u bivšoj Jugoslaviji slovila kao zemlja koja je imala najjaču industriju, samim tim možemo izvesti zaključak da je i postotak zemljišta koje je na neki način degradirano jalovištima, šljakištima, rudarskim iskopavanjima i drugim industrijskim aktivnostima, najveći upravo u BiH. Trend razvoja tehnologija za iskorištenje biogoriva i biomase u svijetu je takav, da su u nekim zemljama Evrope, usjevima biljne vrste koja nije invazivna, čiji je energetski prihod/bilans daleko najveći, (i kreće se između 22:1 – 47:1), zasijane desetine hiljada hektara. Te zemlje su i naprednije od BiH, a i imaju bolji BDP. Pitamo se šta čekamo, ili nam možda ništa nije ni potrebno jer bolje i ne znamo da može.

Zahvalnost

Autori zahvaljuju ARAVA Institutu za okolišne studije (AIES).